U uvodu teksta bih rekao par rečenica o uopšte o zajedničkoj imovini.

Zajednička imovina je pravo svojine dva ili više lica na istoj nepodeljenoj stvari, ali tako da njihovi udeli u zajedničkoj svojini nisu određeni, već su odredivi. Za razliku od susvojine čiji su udeli suvlasnika na istoj stvari tačno određeni.

Zajednička svojina se stiče isključivo na osnovu zakona.

Nosioci zajedičke svojine mogu biti supružnici, vanbračni partneri, članovi porodične zajednice, naslednici…

Titulari zajedničke svojine ne mogu samostalno raspolagati (prodati/kupiti/pokloniti) svojim udelom u zajedničkoj svojini, što je i logično, budući da se ne zna veličina njihovog udela, za razliku od suvlasnika, koji svojim suvlasničkim udelom mogu slobodno raspolagati (uz pravo preče kupovine suvlasnika), jer se kod njih tačno zna veličina udela svakog od suvlasnika. Zajedničari vrše zajednički sva vlasnička prava na celoj stvari, kao što su raspolaganje, držanje i korišćenje stvari. Oni mogu svoj udeo u zajedničkoj svojini preneti samo drugom zajedničaru. Za raspolaganje, držanje i korišćenje zajedničke stvari je poželjno da postoji sporazum zajedničara, jer ukoliko se oni ne mogu sporazumeti svaki zajedničar može tražiti da sud o tome odluči. U svako doba svaki od zajedničara može tražiti deobu zajedničke stvari u sudskom postupku, tako što će se odrediti suvlasnički udeo svakog zajedničara, a to mogu učiniti i ugovorom o deobi (ako postoji dogovor). Zakonska je pretpostavka da je veličina udela svakog od zajedničara jednaka. Deoba zajedničke stvari se može izvršiti u vanparničnom postupku ili u parničnom postupku. Ukoliko postoji spor o pravu na imovini koja je predmet deobe, o visini udela u zajedničkoj imovini ili o tome koje svari, odnosno prava ulaze u zajedničku imovinu, deoba se vrši u parničnom postupku, a ukoliko ne postoji spor o tome, deoba se vrši u vanparničnom postupku.

Sada bih se osvrnuo posebno na zajedničku imovinu supružnika, jer je to najčešći oblik zajedničke imovine, o čijoj pravnoj prirodi neretko postoje nedoumice.

Zajedničku imovinu supružnika čini imovina koju su supružnici stekli radom u toku trajanja zajednice života. Dakle, sva ostala imovina koja se ne ubraja u zajedničku, predstavlja posebnu imovinu svakog od supružnika. Kako su bračna i vanbračna zajednica u ovom pogledu izjednačene, uglavnom, sve što ću reći za zajedničku imovinu supružnika važi i za zajedničku imovinu vanbračnih partnera.

Imovina koja je stečena radom su zarada, naknada zarade i druga novčana primanja koja su stečena radom u toku trajanja zajednice života, zatim prihodi od zajedničke imovine (npr. ukoliko su supružnici od zajedničke ušteđevine kupili stan i sada taj isti stan daju u zakup, zakupnina, kao prihod predstavlja zajedničku imovinu) i prihodi od posebne imovine mogu biti zajednička imovina ukoliko su stečeni zajedničkim radom ili radom supružnika – nevlasnika.

Posebna imovina je imovina koju su supružnici stekli pre nego što su stupili u zajednički život (npr. neko ko je kupio stan od svoje zarade, nakon čega počne zajednički život sa svojim supružnikom, taj stan je predmet isklučivo posebne imovine supružnika koji je kupio stan). Takođe, posebnu imovinu čini imovina koju su supružnici, za vreme trajanja zajednice života stekli dobročinim pravnim poslovima (npr. poklonom ili testamentom) i nasleđivanjem. Naknada nematerijalne štete koju je naplatio u toku trajanja zajednice života, jedan supružnik, predstavja posebnu imovinu tog supružnika. Prihod od igre na sreću predstavlja zajedničku imovinu, ukoliko je dobitnički loz kupljen od zajedničke imovine, a predstavlja posebnu imovinu ukoliko je kupljen isključivo iz posebne imovine jednog od supružnika.

Kako imovinu čine i dugovanja, a ne samo prihodi, važno je reći da ukoliko supružnici uzmu kredit koji iskoriste za podmirenje zajedničkih potreba, dok traje zajednica života, obaveze vraćanja tog kredita terete oba supružnika solidarno, a ne samo onog na koga se vodi ugovor o kreditu. Nasuprot tome, ukoliko jedan supružnik uzme kredit, tokom trajanja zajedničkog života i koji iskoristi samo za svoju ličnu korist npr. za putovanje oko sveta, tada obaveza vraćanja tog kredita tereti samo supružnika koji je išao na put oko sveta.

Kada dođe do razvoda supružnika, obično se uvek postavlja pitanje kome će šta pripasti od stvari koje čine zajedničku imovinu. To pitanje se rešava deobom. Uvek savetujem klijente da zaključe sporazum o deobi zajedničke imovine, koji je i jedan od uslova za zaključenje sporazuma o razvodu braka. Ukoliko sporazum ne postoji, zajednička imovina se deli vanparnčnim ili parničnim sudskim postupkom. Ukoliko postoji spor o pravu na imovini koja je predmet deobe, o visini udela u zajedničkoj imovini ili o tome koje svari, odnosno prava ulaze u zajedničku imovinu, deoba se vrši u parničnom postupku, a ukoliko ne postoji spor o tome, deoba se vrši u vanparničnom postupku. Zakonska je pretpostavka da je veličina udela u zajedničkoj imovini svakog od zajedničara jednaka. Radi se o oborivoj zakonskoj pretpostavci, te je moguće da supružnici u parničnom postupku dokazuju suprotno. Supružnik koji tvrdi da poseduje veći udeo u zajedničkoj imovini na njemu je teret dokazivanja da je njegova zarada bila viša. Osim visine zarade, veličina udela zavisi i od vođenja poslova domaćinstva, brige i staranja o deci i održavanje stečene imovine. Tako da, supružnik koji je nije sticao zaradu ili je njegova zarada bila manja, ali je svojim angažovanjem, na pomenute načine, omogućio drugom supružniku da više radi i tako uveća svoju zaradu, čini da takvo njegovo angažovanje uveća visinu njegovog udela.

Zajedičkom imovinom supružnici upravljaju i raspolažu zajednički i sporazumno. Za poslove redovnog upravljanja postoji pretpostavka postojanja saglasnosti drugog supružnika. Suprotno tome, za poslove vanrednog upravljanja npr. ukoliko jedan supružnik hoće da zaključi ugovor o zakupu ili da proda zajedničku nepokretnost, potrebna mu je saglasnost drugog supružnika.

Kod upisa u katastar nepokretnosti zajedničke imovine, karakteristično je da su supružnici izvršili deobu zajedničke imovine ako su u katastru nepokretnosti upisana oba supružnika kao suvlasnici sa opredeljenim udelima. Ukoliko je upis izvršen na ime jednog supružnika, smatra se da je izvršen upis na oba supružnika.

Zakonom o postupku upisa u katastar nepokretnosti i vodova utvrđuje da se zajednička imovina na nepokretnostima upisuje na ime svih zajedničara. U slučaju postojanja braka u momentu zaključenja ugovora o kupoprodaji nepokretnosti, iako je potpisnik ugovora jedan supružnik, u katastar nepokretnosti se upisuje zajednička imovina supružnika, a javni beležnik će podatak o postojanju braka upisati u solemnizovanu ispravu. Do takvog upisa zajedničke imovine neće doći ako javni beležnik nema podataka o postojanju braka ili ako se katastru nepokretnosti dostavi izjava oba supružnika da se stiče posebna imovina jednog od supružnika ili ako supružnici zaključenjem ugovora o kupoprodaji nepoketnosti stiču susvojinu.